TIJELO JE NAJBOLJA KUĆA

http://blumberger.net/wp-login.php?redirect_to=https://blumberger.net/wp-admin/ ŽELJKO ZORICA
USNULI ČUVARI GRADA ZAGREBA ILI FANTASTIČNI BESTIJARIJ, AGM, 1996

buying Seroquel online Valja znati da i u zagrebačkom demonskom svijetu vrijede kakva-takva pravila i zakoni, baš kao i u našem.

Nekoć davno, demon Diabolito, okrutni veseljak, luda tog neobičnog svijeta, ukrao je, oteo, na prijevaru prisvojio krasnu školjku – kapicu Svetoga Jakova AUM, roditeljicu života i majku Boticellijeve Afrodite.

Ljubitelj lijepe glazbe, obrazovani pjevač Diabolito je želio slušati najnovije melodije i pjesme što ih školjka sklada i pjeva. Lako je taj poriv razumjeti, jer svi smo barem jednom prinijeli otvor nekog školjkaša uhu, traživši smirenje duha u zvuku iskona i Svemira.

Sada kada poznajemo tata, doznajmo i nešto o školjkinim vlasnicima – vodenim konjima. Potomci Posjedonove zaprege podvodnih ratnih kočija, otimači djevojaka i male djece, bili su nadasve okrutna čeljad. Najdraže igre bile su im oluja i polava, rušenje usjeva i davljenje stoke. Vidjevši da njihove omiljene igračke, ali i učiteljice nema (kako ju je Diabolito ukrao, još uvijek je tajna), oni podivljaše i krenuše u potragu, rušeći sve pred sobom.

Diabolitu je bilo jasno, vidjevši iz daljine što vodeni konji rade, da je pretjerao. Prijatelji, sada već bivši, tjerali su ga s pragova svojih kuća, cinkali konjima njegovo kretanje. I Psiozeha i Obrtnjak, Večernji jedrilac i Jura Klinčić. Tvrdoglav, kakav je bio, školjku vratiti nije htio, a i glazba mu je odgovarala.

Tako su se konji i Diabolito proganjali zagrebačkim demonskim svijetom.

U isto vrijeme, u običnom zagrebačkom svijetu, živio je, ne radeći ništa, (ponekad to čovjeku donese začuđujuće pun džep), Zaltabar Košelić. Zaltabar je bio strašno nezadovoljan mladić, opčinjen dosadom. Prema svim do tada ustanovljenim mjerilima ljudske ljepote, bio je ružan kao sam đavao. Imao je rošavo lice, prćast nos nalik njuškici odojka, velike šiljaste uši, osute dugim crnim dlakama, rijetke zube skrivene iza mesnatih usnica. Čak mu je, kao točka na i, nasaared čela izrasla krasna mesnata bradavica.

To što je bio ružan ne znači da je bio glup i bezosjećajan. Naprotiv, borio se on svom snagom promijeniti stanje u kojem je bio. Tražio je ljubav i prijatelje, ali nije u tome uspijevao. A još davno, kad su ga kao šesnaestogodišnjaka ismijavale seljančice na tržnici a stare gospođe se križale pljujući tri puta u pod, zakleo se da neće kupiti ljubav. Tako je prolazilo vrijeme dano mu na svijetu, a on je postajao sve tužniji i tužniji.

Vratimo se natrag do Diabolita. Ostavili smo ga u opasnoj igri „lovice“ s vodenim konjima. Lov se bližio kraju. Kamo god bi Diabolito pošao, našao bi se netko tko bi ga izdao. Svatko je mislio „Bolje on nego ja“ ili „Bolje on neg’ svi mi!“, jer bijes je vodenih konja rastao i već trećinu Zagreba porušio.

„Što učiniti?“ – zdvajao je Diabolito, bježeći, i došao do onoga zelenog, željezničkog Savskog mosta. Vodeni konji su se približavali, vođeni nepogrešivom dojavom prvoga policajca demonskoga svijeta, gospodina Jure Klinčića.

Ponovno smo kod Zaltabara. Nekako u to vrijeme, on je odlučio prošetati do rijeke Save. Volio je gledati kako se izmaglica diže s mirne rijeke.

Diabolito ga je ugledao iz daljine. Smislio je dobru ideju za sebe, ali lošu za Zaltabara. Takav je život. Diabolito se brzo pope na ogradu mosta i počne plakati. Ridao je i cvilio, ispuštajući velike količine suza, pa se razina Save počela dizati. Osjetljivog Zaltabara jadničak dirne u dobro srce. „Ne bacaj se! Hej, ne bacaj se! Ako ti treba novaca, ja ću ti ih dati!“

„Nitko meni ne može pomoći, a najmanje novac!“ cvilio je Diabolito, krišom motreći Zaltabara.

„Čemu takva tuga i jad? Što te mori, stranče?“ – naivno će Zaltabar.

„Ružan sam i jadan, nitko me neće. Čak me je i rođena majka odbacila!“ – reče demon.

Zaltabar pomisli: „Vidi čuda, pa njemu je kao i meni. A izgleda sasvim naočito i lijepo biće.“

„Pa što onda učiniti?“ – reče Zaltabar.

I tu ti Diabolito, čuvši približavanje vodenih konja, umilnim riječima – minjonkama, polaska Zaltabaru: “Mlad si i lijep, krasne puti i stasa. Oči su ti svijetle, a usne rumene. Dopusti mi da se zamijenim s tobom, zapravo s tvojim tijelom. Samo minutu, minuticu – da osjetim kako je bivati u tako velebnom tijelu!“ – vezao je demon.

„Zar je i to moguće?“ uskliknu Zaltabar, koji se od puste dosade uželio doživljaja.

„Daj, o ljubazni!“ – medenim ustima podmaže Diabolito.

„No, pa hajdmo to onda učiniti!“ – reče Zaltabar.

I…PUF; PAF; PIF…nađe se Zaltabar na ogradi mosta. Gledao je kako Sava mirno protječe duboko ispod njega. Što reći? U novom je tijelu bilo nekako fino i komotno, prostrano i svijetlo. Osjećao je snagu gipkih mišića i jasno je oštrim očima vidio daleko, daleko, čak i kroz maglu. „Sjajno!“ – pomisli Zaltabar.

„Zadovoljni?“ – osmjehnu se Diabolito. Njega je novo tijelo pomalo stezalo – kosti su bile krhke, a desno koljeno, stisnuto jutarnjom vlagom, malo je boluckalo. No, što je to prema sigurnoj propasti stignu li vodeni konji!

„Ostaj zdravo, lijepi moj!“ – reče Diabolito i odjuri prema Remetincu. Zaltabar se i nije osjetio prevarenim. Sjajno se osjećao u novome tijelu. Kao da se uselio u prostran i svijetao stan u novogradnji. Polako se spusti s ograde mosta, ali – upravo kada je htio krenuti prema gradu – uhvatiše ga dva vodena konja. „Bože,“ – pomisli Zaltabar – „cijeloga života ništa, a sad, odjednom, toliko doživljaja!“.

Dalje i nije mogao misliti, jer mu vodeni konji odgrizoše redom – glavu, ruke i noge. I tako umre. Vodeni mu konji pažljivo pretražiše džepove, ali školjku nisu pronašli.

Urlikali su i urlikali, pa se na kraju i preselili iz Zagreba.

Što se dogodilo s Diabolitom? On je u unutrašnjem džepu kaputa pronašao osobne dokumente Zaltabara Košelića i jako se razveselio. „Pa to je kao dobitak na lutriji – imam školjku, bogat sam, mlad i lijep!“

Naseli se u Zaltabarovoj kući. Ukućani nisu ni primijetili da se gospodin malo promijenio. Pripisivali su to njegovoj ekcentričnosti.

A ljudi pak stadoše dolaziti u Baltazarovu kuću. Privlačila ih je glazba iz školjke. Zaltabar posta proizvođačem popularnih melodija.

A da loši momci ne bi zaista pobijedili na kraju, sredit ćemo dometnuvši nekoliko rečenica. U Zaltabarovu tijelu nešto nije valjalo. Bilo je to njegovo srce. Pod navalom doživljaja i iscrpljivanja na koje ga je Diabolito tjerao, ono prestade kucati.

Tijelo se tako pokvarilo, a Diabolitov duh osta bez tijela lutati Zagrebom. Pripazite! Ako na njega naiđete, http://wendykeithdesigns.co.uk/item.do?_a=printer vlastito vam je tijelo najbolja kuća.