buy Lyrica 300 mg online U nekom trenutku života otkrijemo da nam je nevidljivost utkana pod kožu, poput sudbine. Ona je tu, prisutna, od samog postanka, ali njenog prisustva, do tada, nismo svjesni. Kad primijetimo prvu boru, sijedu vlas, počinjemo se buditi iz vlastitog osjećaja svemoći. Sa drhtavom strepnjom odvraćamo pogled i još neko vrijeme zadržavamo prisebnost. Dok nevidljivost polako napreduje pokušavamo vratiti vrijeme, ili ga barem zaustaviti. Proglašavamo da smo u „krizi srednjih godina“. Koprcamo se u vlastitoj nemoći. Ponekad ispadnemo i smiješni u svojim nastojanjima da ostanemo vidljivi.
Nisam jedina koja starenje uspoređuje s nevidljivošću.Nedavno sam pročitala zbirku priča Slavenke Drakulić „Nevidljiva žena“, u kojoj ona obrađuje temu starenja i osjećaja vezanih za starenje. Možda izgleda čudno, ali godilo mi je pronalaziti vlastite strahove i strepnje u Slavenkinim pričama. Nisam sama. Sve to što proživljavam, svi ti plavi trenuci i negativne misli imaju svrhu, pomislila sam.
Polako pronalazim put koji će moju novo stečenu nevidljivost pretvoriti u prednost, u ovoj kulturi koja slavi mladost i ljepotu, no istovremno tu istu mladost pretvara u objekt bez slobode. Moja nevidljivost daje mi tihu slobodu da promatram, bez da budem promatrana. Tek sad osjećam svijet. Udišem ga punim plućima. Što sam manje vidljiva drugima, sve sam svjesnija sebe. Promatrajući bez da budem promatrana upijam spoznaje, a one mi pričaju, najviše o meni samoj.
Volim to, jer moja kreativnost koja se nanovo budi ovaj put je usmjerena u stvaranje manifesta koji će slaviti svaku boru i sijedu vlas.
El Bayadh Ksenija Španec fotografijom se bavi od 2007. godine. Samostalno je izlagala u Zagrebu, Italiji te Floridi, te na skupnim izložbama u Zagrebu, Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, Turskoj. Njene fotografije i članci o njenom radu, objavljeni su u više domaćih i stranih, tiskanih i online publikacija. Temama i subjektima svojih fotografija istražuje višeznačnost, višeslojnost, ono nevidljivo na prvi pogled. Važan segment Ksenijine fotografije su autoportreti koji odražavaju misli, atmosferu trenutka, prolaznost.
Njima se se koristi kako bi ispričala priču o postojanju, unutar svog malog, privatnog svemira, koji se pretače u sve ostale svemire, jer sve je povezano. Na tim autoportretima ona priča priču bez riječi, nevidljiva pogleda i nepostojećeg lica. Sve češće je samo sjena na zidu, jer kako drugačije opisati starenje žene koja postaje gotovo nevidljiva, u društvu koje veliča mladost.
Živi i radi u Zagrebu.